Dijaspora šalje milijarde. Hrvatska vraća tišinom.

Dijaspora je za Hrvatsku tiha većina s glasnim doprinosom.

Svake godine milijarde eura stižu iz iseljeništva u obliku doznaka, ulaganja, ljetovanja i pomoći obiteljima. Više od turizma. Više od stranih investitora. Više nego što država ulaže u povratak i zadržavanje vlastitih ljudi.

A što dijaspora dobiva zauzvrat?

Zatvorene plaže. Skupo ljetovanje. Papire koji kasne. Povratničke mjere koje rijetki znaju iskoristiti. I osjećaj da se njihov novac traži – ali ne i njihovo mišljenje.

U isto vrijeme, Hrvatska uvozi radnu snagu s drugih kontinenata dok njezina vlastita, kvalificirana dijaspora – s jezicima, iskustvom i kapitalom – ostaje ignorirana. Nudi se pomoć oko kose trave, ali ne i oko razvoja sela, tvornica, digitalnih projekata.

Strani radnici koji u sve većem broju dolaze u Hrvatsku – iz Nepala, Filipina, Indije i drugih zemalja – ne prolaze kroz integraciju kakvu su naši ljudi prošli u Njemačkoj, Irskoj ili Austriji. Oni su često niskokvalificirani, jezično izolirani i privremeno vezani za poslodavce, bez dublje povezanosti s društvom.

Istovremeno, država ulaže resurse u njihov dolazak, dok zanemaruje vlastite građane koji bi se – uz minimalnu podršku – vratili i aktivno sudjelovali u obnovi ekonomije i zajednice. To nije dugoročna strategija, već kratkoročno krpanje rupa u tržištu rada, bez identitetske i razvojne osnove.

A mogli bismo drugačije.

Zamislimo samo 10.000 povratnika koji ulažu znanje, iskustvo i kontakte u svoje gradove i sela. Koji mentoriraju, investiraju i stvaraju. Taj potencijal postoji – pitanje je samo: sluša li ga itko?

Vrijeme je da prestanemo tretirati dijasporu kao bankomat. Vrijeme je da postane partner.

Financijska snaga dijaspore: ulaganja, potrošnja i razvoj

Dijaspora je za Hrvatsku iznimno važan izvor financijskih sredstava. Godišnje iseljenici u domovinu šalju višemilijardske iznose. Prema Eurostatu, u 2021. godini na privatne račune u Hrvatskoj stiglo je oko 4,25 mlrd € od doznaka, što je više od 7% hrvatskog BDP-a. Posljednje procjene HNB-a govore da su ukupne doznake 2022. i 2023. dostigle preko 5 mlrd € godišnje, a porast u deset godina je gotovo trostruk.

Ove brojke su daleko veće od novih stranih direktnih ulaganja: primjerice, još 2012. djeca hrvatskih iseljenika po kanalu banaka slala su oko 1,1 mlrd € godišnje, što je u to vrijeme nadmašilo i sva tadašnja FDI ulaganja. Ovakvi iznosi svrstavaju Hrvatsku među zemlje s najvećom ovisnošću o doznakama.

Dijaspora značajno doprinosi hrvatskom gospodarstvu – najnoviji podaci pokazuju da godišnje šalje milijarde eura. Državne statistike pokazuju da su osobni transferi dosegli 2,4 mlrd € u 2022. (7,6% BDP-a), a analize ukazuju i na oko 5 mlrd € ukupno. Znatan dio tih sredstava „izroni” iz Hrvatske: tako oko 0,5 mlrd € odu van u prve tri zemlje iseljeništva (Njemačku, Austriju, Italiju) koje sudjeluju s 56% ukupnih transfera, a više od pola ostaje unutar EU.

Osim doznaka, dijaspora u Hrvatsku donosi i investicije. Premda konkretne stope ulaganja nisu lako mjerljive, istraživanja pokazuju da mnogi iseljenici razmišljaju o ulaganju u domovinu – primjerice, 53% ispitanih planira ulaganja (često u iznosu pola milijuna do nekoliko milijuna eura). No ta su ulaganja uglavnom motivirana obiteljskim i emocionalnim razlozima, ne samo profitom.

U praksi se najviše radi o kupnji nekretnina i ulaganjima u tradicionalne sektore. Primjeri pokazuju da su se nakon pandemije upiti iseljenika za kupnju kuća i apartmana desetostruko povećali.

No ta sredstva se najčešće troše na:

kupnju nekretnina (apartmani, kuće, zemljišta),

održavanje imovine (krovišta, fasade, vrtovi, grobovi),

ljetovanja i sezonske troškove,

financijsku pomoć obitelji,

uređenje objekata za turistički najam.

Premda to osnažuje sektor potrošnje i turizma, ne doprinosi dugoročno razvoju zajednica – osobito ruralnih područja.

Državne mjere vs. doprinos dijaspore

Državne potpore povratnicima usmjerene su prvenstveno kroz mjeru „Biram Hrvatsku – mobilnost radne snage“ (HZZ), koja pruža jednokratni poticaj od 7.000 € povratnicima (uz dodatnih 20.000 € ako otvore “zeleno” ili “digitalno” radno mjesto) na rok od 24 mjeseca.

Ciljna skupina su hrvatski državljani do 60. god., koji su u zadnja dva godine radili najmanje 12 mjeseci u inozemstvu i – po povratku – prijavljeni u evidenciju nezaposlenih HZZ-a. Zahtjevi se podnose kontinuirano (npr. HZZ zaprimlje prijave do kraja 2024. godine), i HZZ navodi da ih rješava vrlo brzo (oko 15 dana).

Ipak, u praksi je ostvarenje slabije od očekivanog: do sredine 2024. mjeru je iskoristilo tek 488 povratnika (428 iz inozemstva, 60 interno preseljenih), a krajem 2024. ti su broj porasli na 729 povratnika od planiranih 4.000–4.500. Time je pokrivenost projekta tek oko 10–15%, što stručnjaci kritiziraju kao neadekvatnu (mjera je nazvana i “fijaskom”), pogotovo jer su pojedini natječaji bili vrlo kratkog trajanja (npr. gradski poziv u Vukovaru trajao je samo od 10. do 25. veljače 2025).

Osim toga, HZZ povratnicima nudi i redovne potpore za samozapošljavanje (od 7.000 do 20.000 € po projektu) te subvencije za preseljenje unutar Hrvatske – 3.500 € za relociranje u slabije razvijeno područje (uz mogućih dodatnih 20.000 € za “zelene/digitalne” firme, ukupno do 23.500 €).

Ministarstva su, s druge strane, uvela i druge državne mjere: od 2024. povratnici se oslobađaju plaćanja poreza na dohodak pet godina, a stambeni programi za slabo razvijena (PPDS) i potpomognuta područja obuhvaćaju 336 gradova/općina s ukupno 14.533 državnih stanova/kuća za useljenje.

Iako program stambenog zbrinjavanja povećava ponudu za doseljavanje, upitna je njegova doseznost u odnosu na ukupne potrebe te se prema stručnjacima i on koristi uglavnom za hitne demografske pokazatelje.

Uglavnom, na razini države vidljivi su samo za sada minimalni demografski pomaci – stotine troškova i administracije nisu dovele do masovnog povratka, a kritičari naglašavaju da je, s jedne strane, (isključivo) financijska potpora kratkog daha, dok s druge strane domaći poduzetnici bez povratničkih poticaja ostaju zapostavljeni.

Gdje lokalna vlast ima sluha

Lokalne samouprave dopunjavaju državni okvir vlastitim poticajima. Primjerice, Općina Babina Greda (Baranja) raspisala je natječaj koji subvencionira kupnju i gradnju obiteljske nekretnine za povratnike ili doseljenike u 2023. godini.

Slično, Grad Vukovar izdvaja proračunski novac za poticanje poduzetništva – u 2025. je objavljen javni poziv za potpore obrtnicima i poduzetnicima do maksimalnih 6.000 € po projektu, s ukupnim fondom od 265.000 €.

Općenito, dramski demografski cilj zahtijeva uključivanje lokalne razine: ukupno 336 jedinica (Ilok–Ston) provodi poticaje stambenog zbrinjavanja, a mnoge županije i gradovi promoviraju programe za povratnike (npr. obiteljsko stanovanje, savjetovanje, ulaganja u infrastrukturne projekte).

Ipak, i tu ostaje problem provedbe i učinkovitosti – lokalni poticaji znače dodatne pogodnosti za one koji se ipak odluče na povratak, ali broj konkretnih korisnika zasad je relativno mali. U praksi, Babina Greda i Vukovar ilustriraju tip mjera (stambene olakšice, start-up potpore), ali stvarni demografski pomak ovisit će o tome hoće li takve mjere privući značajan broj iseljenika i zaista ojačati lokalne zajednice.

Dijaspora je najveći pojedinačni investitor u Hrvatsku – i to bez priznanja. Umjesto zatvorenih vrata i apartmanskog tretmana, vrijeme je da se toj zajednici otvori prostor za partnerstvo. Povratnici nisu problem. Oni su prilika.

Probudi se domovino, tvoj narod te ljubi!