Hrvatska na raskrižju: povratnici kao prilika koju si više ne smijemo priuštiti ignorirati

Prema službenim podacima, tijekom 2024. iz Hrvatske se iselilo oko 39.000 ljudi, dok se vratilo približno 13.000 hrvatskih državljana. Ti brojevi ne govore o “velikom povratku”, ali govore o nečemu drugom – o ljudima koji se žele vratiti, koji imaju znanje, iskustvo i često vlastiti kapital. Pitanje je samo: što ih ovdje čeka?

Hrvatska danas stoji pred tihim, ali presudnim izborom. S jedne strane, zemlja bilježi pozitivan migracijski saldo, no on se uglavnom temelji na dolasku stranih radnika. S druge strane, povratak hrvatskih iseljenika postoji, ali ostaje skroman i nedovoljno sustavno vođen. Iza suhih statistika krije se ključno pitanje: koristimo li vlastiti potencijal ili ga i dalje prepuštamo drugima?

Prema službenim podacima, tijekom 2024. iz Hrvatske se iselilo oko 39.000 ljudi, dok se vratilo približno 13.000 hrvatskih državljana. Ti brojevi ne govore o “velikom povratku”, ali govore o nečemu drugom – o ljudima koji se žele vratiti, koji imaju znanje, iskustvo i često vlastiti kapital. Pitanje je samo: što ih ovdje čeka?

Povratnici se u praksi prečesto susreću s tromim sustavom, nejasnim mjerama i administracijom koja još uvijek nije prilagođena brzini modernog života. Država često šalje poruku da su povratnici poželjni, ali ta poruka rijetko se pretače u jednostavne, razumljive i učinkovite procedure. Posljedica toga je da uspijevaju uglavnom oni koji se ne oslanjaju na sustav, nego na sebe.

Posebno je zabrinjavajuće što se sustavno zanemaruje jedan od najvećih resursa povratnika – ljudi koji govore njemački ili engleski kao materinji jezik, koji razumiju tržišta najjačih europskih ekonomija i koji znaju kako funkcioniraju uređeni sustavi. Taj potencijal država uglavnom ne prepoznaje, iako su ga pojedine veće privatne tvrtke i hotelski lanci već odavno počeli koristiti.

Zato vrijedi postaviti i jedno hipotetsko, ali važno pitanje: što bi se dogodilo kada bi se u Hrvatsku vratilo 50.000 ljudi u jednoj godini? Ne socijalnih slučajeva, nego obitelji s kapitalom, djecom i radnim navikama stečenim u inozemstvu. Takav povratak ne bi bio trošak, nego snažan razvojni impuls – za proračun, demografiju, obrazovanje i dugoročnu stabilnost države. Bio bi to događaj ravan velikim investicijama, ali s trajnim učinkom.

Problem je u tome što takve prilike ne čekaju zauvijek. Globalna utrka za radnu snagu i znanje već traje, a zemlje koje su brže reagirale danas ubiru plodove. Ako Hrvatska sada ne otvori oči, možda više neće imati vremena kasnije. Povratnici neće čekati da se administracija probudi – oni će izabrati sredinu u kojoj se mogu brže i sigurnije realizirati.

Zato je nužno aktivirati tromi institucionalni mehanizam i, bez velikih riječi, ali s jasnom namjerom, omogućiti tranziciju koja bi svima koristila. Povratak ljudi ne treba promatrati kao problem koji treba “rješavati”, nego kao priliku koju treba dočekati spremno, otvoreno i – napokon – s osmijehom.

Jer povratnici ne donose samo ljude. Donose znanje, kapital, djecu, jezike i vjeru da ova zemlja može bolje. A Hrvatskoj je danas, možda više nego ikad, potrebna upravo ta vjera.