Klimatska politika na računu građana: Njemačka gasi nuklearke, Francuska zarađuje

Njemačka je u potpunosti ugasila nuklearne elektrane

Njemačka je 15. travnja 2023. ugasila posljednje tri nuklearne elektrane – Emsland, Isar 2 i Neckarwestheim II. Time je završena dugogodišnja politika izlaska iz nuklearne energije, započeta nakon nesreće u Fukushimi 2011. godine. Danas Njemačka više nema nijednu aktivnu nuklearnu elektranu koja proizvodi struju za mrežu.

Njemačka je u potpunosti ugasila nuklearne elektrane

Njemačka je 15. travnja 2023. ugasila posljednje tri nuklearne elektrane – Emsland, Isar 2 i Neckarwestheim II. Time je završena dugogodišnja politika izlaska iz nuklearne energije, započeta nakon nesreće u Fukushimi 2011. godine. Danas Njemačka više nema nijednu aktivnu nuklearnu elektranu koja proizvodi struju za mrežu.

Time je izgubljen stabilan domaći izvor električne energije bez emisija CO₂, koji je desetljećima bio važan dio elektroenergetskog sustava.

Nuklearna energija ugašena kod kuće, ali skupo kupljena izvana

Iako više ne proizvodi nuklearnu energiju, Njemačka je i dalje koristi – putem uvoza. U razdobljima kada nema dovoljno vjetra ili sunca, manjak električne energije nadoknađuje se kupnjom struje iz inozemstva, a značajan dio dolazi iz Francuske, zemlje čiji se elektroenergetski sustav u velikoj mjeri temelji upravo na nuklearnim elektranama.

Paradoks je očit: Njemačka je ugasila vlastite nuklearke, ali istu tu energiju danas plaća skuplje, preko granice.

Poskupljenja struje: 15 do 20 posto više nego prije krize

U 2025. godini prosječna cijena električne energije za kućanstva u Njemačkoj iznosi 38 do 40 centi po kilovatsatu, što je 15 do 20 posto više nego 2021. godine, prije energetske krize. Njemačka se tako i dalje nalazi među zemljama s najskupljom strujom u Europskoj uniji.

Razlike među saveznim državama dodatno pojačavaju nezadovoljstvo:

• Sjever Njemačke plaća i do 10–15 posto više od nacionalnog prosjeka zbog visokih mrežnih naknada
• Istok zemlje ima slične cijene, ali zbog nižih prihoda stvarni udar na kućni budžet je 20–25 posto jači
• Jug bilježi nešto blaži rast cijena, ali ukupni godišnji računi ostaju vrlo visoki

Za mnoga kućanstva to znači da energija zauzima sve veći dio mjesečnih prihoda.

Grijanje dodatno diže račune

Poskupljenja ne staju na struji. U 2025. godini:

• prirodni plin skuplji je oko 15 posto
• drveni peleti i do 20 posto
• lož ulje i daljinsko grijanje bilježe stalan rast

Kombinacija skupe struje i grijanja dovodi do toga da su ukupni računi za energiju veći nego ikad prije, čak i za kućanstva koja pokušavaju štedjeti.

„Vrhunci“ zelene politike: čep koji izaziva podsmijeh i revolt

U isto vrijeme, dio javnosti kao simbol cijele zelene politike sve češće navodi mjere koje se doživljavaju kao sporedne i iritantne. Kao „vrhunac zelene politike“ mnogi ističu plastične čepove koji se više ne mogu odvojiti od boce.

Za velik broj Nijemaca ta je mjera s vremenom postala gotovo smiješna. Dok se govori o velikim klimatskim strategijama, svakodnevni „rezultat“ politike za mnoge se svodi upravo na čep koji smeta pri svakom otvaranju boce. U praksi se pokazalo da brojni građani te čepove namjerno trgaju, često iz revolta ili ironije, jer mjeru doživljavaju kao namet bez stvarnog učinka.

Time se gubi i osnovna svrha propisa – čepovi završavaju odvojeno od ambalaže, kao i prije – pa je rezultat, po dojmu javnosti, ravan nuli. Ono što, međutim, nije nimalo smiješno jesu računi za struju i grijanje, koji iz mjeseca u mjesec postaju sve veći.

Upravo taj kontrast – između mjera koje izazivaju podsmijeh i računa koji nisu za zezanje – dodatno pojačava frustraciju i osjećaj da se ozbiljni problemi rješavaju simbolikom, dok se stvarna cijena zelene tranzicije plaća na kućnom budžetu.

Zaključak

U 2025. godini Njemačka se nalazi u energetskoj kontradikciji: nuklearne elektrane su ugašene, ali potreba za stabilnom energijom nije nestala. Umjesto domaće proizvodnje, energija se uvozi po višim cijenama, dok računi za građane rastu.

Za sve veći broj Nijemaca cijela je priča postala ironična, pa i smiješna, ali samo do trenutka kada stignu mjesečni računi. Tada nestaje humor, a ostaje pitanje koje se sve glasnije postavlja: tko zapravo plaća zelenu politiku – i tko na njoj zarađuje?