Parlamentarni izbori u Hrvatskoj: ulazimo li u novo političko preslagivanje?

Hrvatska politička scena ušla je u razdoblje u kojem se stabilnost mjeri iz dana u dan.

Vladajuća koalicija raspolaže s minimalnih 76 ruku, što je dovoljno da sustav formalno funkcionira, ali premalo da ukloni stalnu dozu neizvjesnosti. U takvom rasporedu snaga, jedan mandat može promijeniti smjer cijele države.

Istovremeno, političke aktivnosti na terenu vidljivo su pojačane: od velikih nacionalnih stranaka do manjih blokova i nezavisnih inicijativa. Takva atmosfera obično je preteča važnih događaja, a sve više aktera procjenjuje da bi izbori mogli postati realnost u vrlo kratkom roku.

Tanka većina i stalni test izdržljivosti

HDZ i partneri zasad kontroliraju parlamentarnu većinu, no ta se većina oslanja na politički osjetljive odnose. Različiti interesi koalicijskih partnera, individualni planovi zastupnika i pojačana aktivnost oporbe dodatno kompliciraju održavanje stabilnosti.

Situacija je takva da se izbori mogu dogoditi i naglo, bez duge najave — kako je već viđeno u hrvatskoj političkoj praksi.

Oporba: brojna, ali neujednačena

Oporba je brojčano snažna, ali nije jedinstvena.
Centar i ljevica djeluju u više zasebnih smjerova, desni blokovi nastupaju odvojeno, a nezavisne inicijative teško održavaju dugoročnu koherentnost.

Bez širokog dogovora i zajedničkog kandidata, teško je očekivati da bi oporba mogla samostalno formirati stabilnu vladu bez dodatnog preslagivanja.

Jesu li prijevremeni izbori realni?

Da — vrlo.
Minimalna većina, pojačana retorika, aktivnost na terenu i rastuća politička nervoza upućuju na to da bi izbori mogli doći i ranije nego što se očekuje.

S druge strane, dio manjih partnera i nezavisnih zastupnika teško bi riskirao gubitak mandata, što vladajućima daje određeni prostor za opstanak. Zato izbori nisu sigurni, ali jesu stalno prisutna mogućnost.

Tko bi mogao biti sljedeći premijer?

U slučaju izbora ili pada većine, spominju se tri realna smjera:

1. Kandidat kontinuiteta

Ako HDZ ponovno osigura većinu, logično je očekivati opciju kontinuiteta.
Andrej Plenković ostaje najprepoznatljivije ime, dok bi unutar stranke mogle postojati i alternativne opcije poput Ivana Anušića ako procijene da je potrebna personalna promjena.

2. Kandidat široke oporbe

Oporba trenutno nema jedinstveno ime.
Ako bi joj se otvorila prilika za sastavljanje vlade, zajednički kandidat ovisio bi o postizbornim dogovorima i koalicijskoj aritmetici.

3. Novo, nestranačko ili neočekivano ime

U razdobljima zasićenja birača tradicionalnom politikom, moguć je i uzlet osobe izvan ustaljenih političkih krugova – stručnjaka, nezavisnika ili profila koji dosad nije bio u fokusu.

Nova lica i alternativne opcije

Kad u društvu raste zamor od tradicionalne političke ponude, otvara se prostor i kandidatima koji dolaze izvan standardnih stranaka. Tijekom posljednjeg desetljeća, takav su prostor koristili Miroslav Škoro, Ivan Vilibor Sinčić, Kolinda Grabar-Kitarović, ali i Mislav Kolakušić, prepoznat po naglašenoj kritici sustava.

Danas se, među novim izvanstranačkim licima, najčešće spominje Niko Tokić, koji se obraća dijelu birača nezadovoljnome tradicionalnim političkim modelima.
Takve opcije mogu biti važan faktor na izborima: privući apstinente, podići izlaznost ili poremetiti očekivane odnose snaga.

Iako rijetko preuzimaju vlast, njihov utjecaj može biti značajan, osobito u situacijama kada je politička ravnoteža osjetljiva — kao sada.

Što želi predsjednik?

U danoj političkoj atmosferi sve češće se postavlja pitanje:
hoće li predsjednik pojačati svoju ulogu u oblikovanju buduće Vlade — i ima li ambiciju ponovno preuzeti izvršnu vlast, makar politički?

Ustav jasno razdvaja uloge predsjednika Republike i predsjednika Vlade, no politički utjecaj ne može se odvojiti od stvarnih procesa.
Predsjednik svojim retoričkim nastupima i javnim pozicioniranjem ostavlja otvoren prostor tumačenju da želi zadržati snažnu ulogu u postizbornom preslagivanju, kad god do njega dođe.

Hoće li se to pretvoriti u konkretnu ambiciju za vodstvo Vlade, ovisit će o izbornim rezultatima, raspoloženju političkih partnera i širini podrške koju može dobiti.

Ipak, u ovom trenutku može se reći samo jedno:
predsjednik je i dalje jedan od ključnih političkih aktera, bez obzira na ograničenja funkcije koju trenutačno obnaša.

Dijaspora: očekivanja, potrebe i prilike

Na kraju, važno je naglasiti ono što često izmiče pažnji domaće politike:
hrvatska dijaspora želi i zaslužuje veći angažman svake buduće Vlade.

Milijuni Hrvata širom svijeta godinama ukazuju na iste izazove:

složenu i sporu administraciju,

nedovoljnu institucionalnu povezanost,

prepreke ulaganjima,

ograničen politički utjecaj u odnosu na vlastiti potencijal.

Neovisno o tome tko bude vodio državu nakon sljedećih izbora, dijaspora očekuje jasnije politike, efikasniju suradnju i otvoreniji odnos institucija prema njezinim problemima i inicijativama.

Hrvatska dijaspora nije samo izborno tijelo — ona je golemi gospodarski, kulturni i društveni resurs.
Stoga ostaje nada da će se svaka buduća vlada, ova ili sljedeća, prema tom potencijalu odnositi ozbiljnije i dugoročnije.