U javnom prostoru često se stvara dojam da se povratnici u Hrvatsku vraćaju zbog državnih poticaja, subvencija i jednokratnih mjera. Međutim, u stvarnosti ti poticaji rijetko igraju ozbiljnu ulogu u donošenju odluke o povratku. Za većinu ljudi oni nisu razlog, nego eventualni dodatak – i to često zanemariv.
Poticaji postoje, ali nisu presudni – ni po iznosu ni po logici
Državni i lokalni poticaji za povratnike u pravilu se kreću u iznosima koji ne mogu promijeniti životnu odluku. Jednokratne isplate, subvencije za samozapošljavanje ili manji porezni popusti nisu cifre s kojima se može riješiti stanovanje, sigurnost obitelji ili dugoročna egzistencija.
Zbog toga:
- mnogi povratnici poticaje uopće ne uzimaju
- dio ljudi ih ne želi zbog dodatne birokracije
- dio ih smatra simboličnima, a ne stvarnom podrškom
Za obitelj koja se vraća s djecom, nekoliko tisuća eura ne mijenja ključnu računicu, pogotovo u usporedbi s troškovima stanovanja, školstva i prilagodbe.
Drugim riječima: poticaji ne potiču povratak – oni eventualno ublažavaju trošak već donesene odluke.
Ključni problem nije novac, nego administracija
Ako se razgovara s povratnicima, vrlo brzo postaje jasno da je najveća prepreka nejasan i spor sustav, a ne manjak jednokratnih mjera.
Najčešći problemi s kojima se susreću:
- neusklađene informacije između institucija
- dugotrajno rješavanje prebivališta, poreznog statusa i zdravstvenog osiguranja
- nejasna pravila za remote rad i inozemne prihode
- izostanak jednog centralnog mjesta za povratnike
Mnogi ljudi koji su godinama živjeli u uređenim sustavima ne odustaju zbog novca, nego zbog rečenice:
„Dođite sutra“ ili „to nije u našoj nadležnosti“.
Nedostatak regionalnog plana – svi se tretiraju isto, a potrebe su različite
Jedan od najvećih promašaja povratničke politike jest činjenica da se Hrvatska često promatra kao homogena cjelina, iako su razlike među županijama ogromne.
U praksi:
- pojedine županije imaju suficit radne snage, ali manjak kvalitetnih poslova
- druge imaju ozbiljan deficit radnika, ali nemaju aktivne programe privlačenja povratnika
- ruralna područja nude nekretnine, ali ne i infrastrukturu
- urbani centri nude posao, ali ne i pristupačno stanovanje
Bez jasne analize po županijama – tko nedostaje, što nedostaje i kome se povratnici konkretno trebaju – povratak ostaje prepušten individualnom snalaženju.
Što bi imalo stvarni učinak?
Povratnici ne traže privilegije, nego funkcionalnost. Umjesto simboličnih poticaja, interes bi se mogao pretvoriti u stvarni povratak kroz:
- brzu i jasnu administrativnu proceduru
- jedinstveni „povratnički status“
- poreznu i pravnu sigurnost za prvih nekoliko godina
- regionalne planove zapošljavanja po županijama
- povezivanje povratnika s konkretnim potrebama lokalnih sredina
Drugim riječima: ljudima ne treba jednokratni novac, nego dugoročna predvidivost.
Zaključak
Interes za povratak u Hrvatsku ne raste zbog poticaja. On raste unatoč njima.
Ljudi razmišljaju o povratku zbog umora, djece, stanovanja, vrijednosti i osjećaja kontrole nad vlastitim životom.
Ako se želi da se taj interes pretvori u stvarni povratak, fokus se mora pomaknuti:
- s iznosa na sustav
- s mjera na provedbu
- s općih rješenja na regionalne potrebe
Tek tada povratak može postati realna i održiva opcija, a ne samo tema u grupama i komentarima.